KVISKOTEKA
Ponekad mislim kako je važnije imati dobre veze među babama na
pazaru (Zagrepčani bi to rekli: “kumicama na placu”) nego među svim
akademicima, inteligencijom i kulturnjacima zajedno.
Poznanstvo s pravom babom može, naime, osigurati zdravu i ukusnu prehranu!
Najbolja domaća jaja šalje mi Matasova baba Ika iz Kladnjica. Posebno su ukusna ona koja snese kokica Kata. Minijaturna kokoš, a izlegla golemu količinu najukusnijih mogućih jaja, karakterističnog tamnijeg žumanjka i veličanstvenog ukusa... mmmm!
Nažalost, Matas u zadnje vrijeme rijetko ide u Kladnjice, pa sam bio prisiljen na splitskom Pazaru potražiti trajni izvor opskrbe. Mladi sir, jaja i slične namirnice, međutim, ne kupuju se kod bilo koga.
Tako sam i ja dugo lutao. Prvo sam godinama kupovao “kokošje proizvode” kod prodavačice koja mi je svakodnevno pričala o svojoj unuci Luci. Znao sam kad je Luce krenula u školu, kad se krizmala, kad se zaljubila u prvog dečkića iz razreda...
Lucina baba nije imala loša jaja, ali uvijek je tražila da joj ja donesem kutiju. Prodala bi mi 10 komada za 20 kuna, i još sam morao nositi kutiju od kuće. To mi je s vremenom dosadilo, osobito kad sam shvatio da jednako dobra jaja uz besplatnu kutiju mogu dobiti i kod drugih prodavačica, i to po kunu i pol, a ne po dvije!
S obzirom na to da skoro svako jutro pojedem dva jaja na oko s pancetom, cijelo vrijeme sam koncentrirano tražio stalnu prodavačicu koja bi se približila idealu babe Ike i kokice Kate.
I onda sam je konačno našao!
Na jednom dijelu splitskog Pazara (neću reći točno gdje, da mi neka čitateljica ili čitatelj ne bi preoteli doručak) upoznao sam vrlo simpatičnu gospođu s upravo vrhunskim jajima!
Doduše, i ova naplaćuje dvije kune po komadu, ali vrijedi, vjerujte. Da stvar bude bolja, gospođa me prepoznala (svojedobno je, naime, čitala moje kolumne u “Slobodnoj Dalmaciji”) pa već dugo samo za mene čuva najfriškija, najbolja jaja.
Sve je bilo idilično do trenutka kad su nerazumni inspektori na Pazaru zabranili držanje jaja i ostalih namirnica životinjskog porijekla bez nekakvih silnih potvrda i deklaracija. Em vam deklaracije i Europsku uniju, dabogda propala!
— Što sad? Morat ću kupovati neukusna industrijska jaja s farme! — požalio sam se Susidi (25) prije polaska na tržnicu. Ona je samo slegla ramenima, a ja bijesno nastavio: — Ma doći ću ja do onih jaja, pa makar morao kupiti cijelu kokoš i držati je na balkonu!
Na Pazaru je bilo prilično smiješno. Došao sam do svoje prodavačice i mignuo. Onda je mignula ona meni. Zaronila je duboko pod “banak” i odnekud izvadila jaja. Dodala mi ih je u krpi, da ne bi koji inspektor što vidio. Atmosfera kao pri kupnji ilegalnih supstanci.
Bilo kako bilo, dočepao sam se svojih jaja, barem ovaj put. Tko zna hoću li imati sreće kad mi ih opet nestane? Glupa država, svuda vlada bezakonje, a oni uhvatili maltretirati mene, kokoške i bakice na Pazaru!
Robert Pauletić
Natrag na naslovnicu
Poznanstvo s pravom babom može, naime, osigurati zdravu i ukusnu prehranu!
Najbolja domaća jaja šalje mi Matasova baba Ika iz Kladnjica. Posebno su ukusna ona koja snese kokica Kata. Minijaturna kokoš, a izlegla golemu količinu najukusnijih mogućih jaja, karakterističnog tamnijeg žumanjka i veličanstvenog ukusa... mmmm!
Nažalost, Matas u zadnje vrijeme rijetko ide u Kladnjice, pa sam bio prisiljen na splitskom Pazaru potražiti trajni izvor opskrbe. Mladi sir, jaja i slične namirnice, međutim, ne kupuju se kod bilo koga.
Tako sam i ja dugo lutao. Prvo sam godinama kupovao “kokošje proizvode” kod prodavačice koja mi je svakodnevno pričala o svojoj unuci Luci. Znao sam kad je Luce krenula u školu, kad se krizmala, kad se zaljubila u prvog dečkića iz razreda...
Lucina baba nije imala loša jaja, ali uvijek je tražila da joj ja donesem kutiju. Prodala bi mi 10 komada za 20 kuna, i još sam morao nositi kutiju od kuće. To mi je s vremenom dosadilo, osobito kad sam shvatio da jednako dobra jaja uz besplatnu kutiju mogu dobiti i kod drugih prodavačica, i to po kunu i pol, a ne po dvije!
S obzirom na to da skoro svako jutro pojedem dva jaja na oko s pancetom, cijelo vrijeme sam koncentrirano tražio stalnu prodavačicu koja bi se približila idealu babe Ike i kokice Kate.
I onda sam je konačno našao!
Na jednom dijelu splitskog Pazara (neću reći točno gdje, da mi neka čitateljica ili čitatelj ne bi preoteli doručak) upoznao sam vrlo simpatičnu gospođu s upravo vrhunskim jajima!
Doduše, i ova naplaćuje dvije kune po komadu, ali vrijedi, vjerujte. Da stvar bude bolja, gospođa me prepoznala (svojedobno je, naime, čitala moje kolumne u “Slobodnoj Dalmaciji”) pa već dugo samo za mene čuva najfriškija, najbolja jaja.
Sve je bilo idilično do trenutka kad su nerazumni inspektori na Pazaru zabranili držanje jaja i ostalih namirnica životinjskog porijekla bez nekakvih silnih potvrda i deklaracija. Em vam deklaracije i Europsku uniju, dabogda propala!
— Što sad? Morat ću kupovati neukusna industrijska jaja s farme! — požalio sam se Susidi (25) prije polaska na tržnicu. Ona je samo slegla ramenima, a ja bijesno nastavio: — Ma doći ću ja do onih jaja, pa makar morao kupiti cijelu kokoš i držati je na balkonu!
Na Pazaru je bilo prilično smiješno. Došao sam do svoje prodavačice i mignuo. Onda je mignula ona meni. Zaronila je duboko pod “banak” i odnekud izvadila jaja. Dodala mi ih je u krpi, da ne bi koji inspektor što vidio. Atmosfera kao pri kupnji ilegalnih supstanci.
Bilo kako bilo, dočepao sam se svojih jaja, barem ovaj put. Tko zna hoću li imati sreće kad mi ih opet nestane? Glupa država, svuda vlada bezakonje, a oni uhvatili maltretirati mene, kokoške i bakice na Pazaru!
Robert Pauletić
